Vodovod Labin d.o.o. Labin je trgovačko društvo za javnu vodoopskrbu i odvodnju koje djeluje na području Grada Labina i Općina Kršan, Pićan, Sveta Nedelja i Raša, te dijelom na području Općina Gračišće i Cerovlje.
Povijest sustavnog bavljenja vodoopskrbom datira s početka 20-og stoljeća kada se za vrijeme Italije formiralo poduzeće Konzorcij za zemljišni preobražaj Istre (Consorzio per la transformazione fondiaria dell Istria) sa sjedištem najprije u Puli, a potom u Kopru pod čiju je kompetenciju spadala i izgradnja vodovoda u Istri.
Radovi na izgradnji vovodovoda u Istri odvijali su se u tri sustava i to sustav Rižana, sustav Mirna i sustav Raša – Labin. Za taj sustav kaptirani su izvori Kožljak i fonte Gaia sa ukupno 44 l/s kapaciteta, dok je kaptaža za izvore Plomin i Grdak ostavljena za kasnije, a sve za potrebe 62.000 stanovnika. Tako je 1937. godine izgrađen cjevovod Fonte Gaia – Raša i Fonte Gaia – Labin – Vinež, te Kožljak –Nedešćina – i Kožljak – Vozilići – Štrmac – Labin. Upravo se ta 1937. godina uzima kao početak sustavne vodoopskrbe Labinštine.
Dana, 04. kolovoza 1940. godine svečano je puštena u pogon potpuno dovršena pumpna stanica Fonte Gaia. Tada su se vodom snabdijevala naselja Raša, Labin, Nedešćina, Vinež, Krapan, Štrmac, Kožljak, Katun i Vozilići.
Nakon II svjetskog rata „Istarski vodovod“ djelovao je sa sjedištem u Poreču od travnja do prosinca 1946. godine kao Oblasna organizacija, od 01.01.1947. do početka 1948. godine kao Oblasno vodovodno poduzeće za Istru Poreč, te kao Oblasna organizacija sa sjedištem u Buzetu do kraja 1948. godine. Od kraja 1948. do 30.04.1956. godine Vodovod je djelovao kao Oblasna republička, međukotarska i međuopćinska organizacija sa sjedištem u Opatiji, a od 01.05.1956. do 30. 11.1961. pod nazivom Komunalno poduzeće Istarski Vodovod sa sjedištem u Pazinu.
Komunalno poduzeće Istarski vodovod Pazin obuhvaćao je Vodovod Labin i Istarski vodovod, a upisano je u sudski registar Rijeka br. Fi-229/56 21.07.1956. godine. Od 01.01.1955. godine postojale su ispostave Labin, Buje, Buzet, Karojba (kasnije Pazin), a od 1959. godine i Rovinj.
Radnički savjet Komunalnog poduzeća Istarski Vodovod Pazin već 18.11.1960. godine raspravljao je o zahtjevu narodnog odbora općine Labin i radnika ispostave Labin za izdvajanje iz Istarskog vodovoda u zasebno komunalno poduzeće Vodovod Labin, a 15.12.1960. godine donesena je odluka o spajanju svih vodovoda u Istri u jedno poduzeće. No na sjednici Radničkog savjeta Istarskog vodovoda Pazin održanoj 11.03.1961. godine povlači se prvobitna odluka i donosi se nova odluka o odobrenju izdvajanja ispostave Labin iz sustava Istarskog vodovoda i o osnivanju zasebnog komunalnog poduzeća Vodovod Labin sa sjedištem u Labinu sa 01.04.1961. godine. Raspodjela imovine te prava i obveza između Istarskog Vodovoda Pazin i Vodovoda Labin obavljena je 25.04.1961. godine.
Općina Labin 30. lipnja 1994. godine osniva KP vodovod d.o.o. Labin (društvo s ograničenom odgovornošću), a od 30. studenog 1995. godine Društvo djeluje pod današnjim nazivom Vodovod Labin d.o.o. Labin u vlasništvu Grada Labina i općine Kršan, Pićan, Sveta Nedelja i Raša. Sjedište Vodovoda Labin bilo je najprije na Titovom trgu, zatim u zgradi u kojoj je danas Turistička zajednica u ulici Aldo Negri 20, a od 1995. godine je u obnovljenoj zgradi u ulici Slobode 6. Radiona, skladište i baždarnica su izdvojene na lokaciji Brdo bb, a na pumpnoj stanici Fonte Gaia obnaša se 24-satno dežurstvo
Izvori Fonte Gaia i Kožljak kaptirani su 1937. godine, izvor Plomin 1953. godine, izvor Kokoti 1980. godine, a izvor Mutvica 2005. godine.
Od 01. siječnja 2012. godine Društvo uz djelatnost javne vodoopskrbe obavlja i djelatnost javne odvodnje, a sve prema Zaključcima koje su donijele jedinice lokalne samouprave na temelju čl. 196. i 201. Zakona o vodama (NN br. 153/09).
Vodovod Labin d.o.o. Labin zapošljava 75 radnika i u potpunosti ispunjava društvenu zadaću sustavne vodoopskrbe pitkom vodom građana Labinštine i to kvantitativno i kvalitativno, kako za vrijeme zimskih mjeseci tako i ljeti u punom jeku turističke sezone kada zbog dolazaka gostiju potrošnja raste i do 3 puta.
U starom gradu Labinu kanalizacija otpadne vode, vjerojatno iz austrijskog doba, izvedena je od kamenom zidanih kanala, koji su potom prekriveni kamenim pločama. Šezdesetih godina 20. stoljeća stara je kanalizacija podosta oštećena uslijed učestalih gorskih udara, kao posljedica rudarenja. Godine 1970. kada je započela sanacija zgrada u starogradskoj jezgri, građ. tehničar Krešimir Palmeta izradio je projektni zadatak za izradu nove kanalizacije. Elaboratom br. 5671 bila je ranije riješena samo kanalizacija Ulice Giuseppine Martinuzzi. Novi projekt (Elaborat br. 6370, Rijeka projekt, projektana Ina Pekota) objedinjavao je cijelokupnu kanalizaciju starog grada, osim Ulice Palih boraca (današnja ulica Sv. Katarine) zbog nepovoljne konfiguracije terena, i dovodio otpadnu vodu do preljevnog okna, ispod zgrade bivše apoteke. Od spomenutog preljevnog okna kanalizacija se spuštala u Podlabin i ondje se spajala s postojećom kanalizacijom. Ogranak kanalizacije od bivše ljekarne do tzv. Vileta izgrađen je krajem sedamdesetih godina, a 10. veljače 1981. godine dobio je uporabnu dozvolu. Naselje Podlabin, izgrađeno za potrebe rudnika između 1940. i 1942. godine imalo je suvremenu mrežu kanalizacije, koja je završavala do uređaja za pročišćavanje otpadnih voda. Nakon pročišćavanja otpadna je voda otvorenim kanalom išla prema Krapnu, Raši i konačno završavala u moru. Kapacitet tog uređaja planiran je za potrebe naselja koje je projektirao Eugenio Montuori, ali je nakon rata na uređaj spojena kanalizacija novih naselja u Podlabinu: Novih zgrada, Katura, Marcilnice, Starca, a zatim i starog grada Labina, Presike, Kapelice te vineža i industrijske zone Dubrova.
Jasno je da uređaj nije mogao zadovoljiti novonastale potrebe razvoja naselja. Tvrtka Hidroprojekt-ing iz Zagreba izradila je 1995. godine Glavni projekt sanacije i proširenja postojećeg uređaja za pročišćavanje otpadnih voda Labin (projekt br. 603/95), koji je predviđen za opterećenje 15.000 ES (ekvivalent stanovnika), s mogućnošću naknadnog proširenja. Projekt je sadržavao i hortikularno uređenje okoliša. Investitor je bilo Komunalno poduzeće 1. Maj Labin. Radovi su dovršeni u lipnju 1996. godine te je tim zahvatom omogućen i prihvat sadržaja septičkih jama, uz uporabu specijalnih autocisterni.
Naselje Rabac nije imalo izgrađenu kanalizaciju do 60-ih godina prošlog stoljeća, već su se odvodi kanalizacije direktno ili posredstvom septičkih jama ispuštali u more. Izgradnjom prvih tadašnjih hotela Marine i Mediterana izveden je kanalizacijski kolektor na platou kod svjetionika, na izlazu iz Rabačke uvale.
Sustav je znatno poboljšan 1964. godine kada je osmišljena koncepcija kanalizacije. Na potezu od Sv. Andrije do svjetionika izgrađen je središnji kolektor. Ispust u more produžen je na oko 40 m od obale i spušten na dubinu od 6 m. Prema projektu Opatija-projekta iz 1969. godine izvršeno je spajanje naselja Girandella na glavni kolektor, predviđena je rekonstrukcija postojećih taložnica i produljenje glavnog ispusta na 100 m od obale. Ispust u more rekonstruiran je 1984. godine, redovito se kontrolira te po potrebi čisti i sanira. Njegova dionica na kopnu duga je 10 m, podmorska 260 m te seže u dubinu od 49,7m.
Tadašnji Gradić Raša, izgrađen u razdoblju od 1936. do 1937. godine raspolagao je suvremenom mrežom kanalizacije i uređajem za pročišćavanje otpadnih voda.
Za naselje Potpićan, koje je nastalo u poslijeratnom razdoblju za potrebe rudnika, Opatija – projekt je 1982 godine izradio glavni projekt odvodnje otpadnih voda. Njime je realiziran glavni kolektor od azbesto-cementnih cijevi, koji se proteže uzduž glavne prometnice, a jedan njegov krak dopire do bivše Tvornice tankostijenih cijevi. Na kraju kolektora nalazi se uređaj za pročišćavanje otpadnih voda II. stupnja s ispustom u rijeku Rašu. U novije vrijeme uređaj je rekonstruiran i doveden u ispravno stanje s kapacitetom od 1150 ES.
Plomin i uža okolna naselja spojena su mrežom kanalizacije u novije doba. Taj sustav raspolaže gravitacijskim i tlačnim vodovima, dvjema crpnim stanicama i sigurnosnim preljevima.
U posljednjih petnaest godina Općina Pićan sustavno je poradila na uređenju kanalizacijske mreže s uređajem za pročišćavanje otpadnih voda II. stupnja, kapaciteta 250 ES.
